PREJELI SMO: Opasnost na granici države Bosne i Hercegovine – nuklearni otpad
Magistar pravnih nauka Nermin Alihodžić – SARAJEVO BIH
Mnogo je lakše prepoznati otpad, nego definisati šta je to ustvari otpad. Prema nacionalnoj definiciji otpada u BiH „otpad znači sve materije ili predmete koje vlasnik odlaže, namjerava odložiti ili se traži da budu odložene u skladu sa jednom od kategorija otpada navedenoj u listi otpada.“ Vlasnik može biti pravno ili fizičko lice. Svaki čovjek obavljanjem redovnim dnevnih aktivnosti proizvodi otpad.
Prema osobinama otpad dijelimo na opasni i neopasni. Otpad se ne dijeli prema mjestu nastanka, jer opasni otpad može nastati kako u industriji tako i u domaćinstvima. Opasni otpad je svaki otpad koji je utvrđen posebnim propisom i koji ima jednu ili više karakteristika koje prouzrokuju opasnost po zdravlje ljudi ili životne sredine po svom porijeklu, sastavu ili koncentraciji, kao i onaj otpad koji je naveden u listi otpada.[1]
Nakon Drugog svjetskog rata jedna od najopasnijih novih tehnologija koja se pojavila bila je proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama. Čovječanstvo je bilo nesvjesno situacije u kojoj se našlo. Potrebe savremenog čovjeka za električnom energijom su porasle u drugoj polovini dvadesetog stoljeća do razmjera kada ih je bilo nemoguće podmiriti iz do tada poznatih izvora, kao što su fosilna goriva, drvo, hidroenergija. Ovladavanjem procesom proizvodnje nuklearne energije činilo se da je taj problem konačno riješen. Mada su vlade industrijskih država bile svjesne da u tom momentu ne postoji i kvalitetno rješenje za odlaganje nuklearnog otpada, prevladala su mišljenja da će u decenijama koje slijede i to biti riješeno. Ali isto tako su znale da u vrijeme suočavanja sa tim problemom oni više neće biti na vlasti. Problem odlaganja nuklearnog otpada nije riješen do danas.
Danas nema sumnje da su svi nivoi zračenja opasni. Znači, ne postoji „bezbjedna doza ozračenosti“. U tom smislu i nuklearna industrija radi do nivoa zračenja za koji se nada da neće dovesti do neprihvatljivog nivoa opasnosti. To se odnosi i na radnike zaposlene u toj industriji i na širu javnost. Viši nivoi zračenja za kratko vrijeme prouzrokuju smrt, a kod nižih nivoa posljedice su znatno povećanje rizika raka i genetskih mutacija.
Sama proizvodnja nuklearne energije i oružja stvarala je znatna zagađenja. Iz rezervoara američkog postrojenja za proizvodnju nuklearnog oružja u Henfordu, u državi Vašington, između 1945. i 1973. godine iscurilo je preko 1.600.000 litara radioaktivnog materijala. Danas tlo oko postrojenja sadrži preko pola tone plutonijuma, a smrtonosna doza je tek nekoliko miligrama. Potpuno čišćenje lokaliteta nije moguće, a posljednje procjene troškova čišćenja kreću se između sto i hiljadu milijardi dolara, tokom perioda od sedamdeset pet godina.[2]
Sovjetska fabrika za preradu nuklearnog goriva Majak u slivu rijeke Ob, u Sibiru, doživjela je još veću katastrofu. Tečni nuklearni otpad (uključujući 26 tona plutonijuma – pedeset puta više nego u Henfordu), izliven je u pritoku Oba, rijeku Tišu. Do pedesetih godina prošlog stoljeća, visokoradioaktivni materijal dospio je do jezera Karačaj, u kome se postepeno akumulirao. Toplota koju je generisao nuklearni otpad, potpomognuta sušom u regionu, povećala je isparavanje sve dok jezero nije i presušilo, otkrivajući dno prekriveno radioaktivnom prašinom. Širom područja, u kojem živi pola miliona ljudi, vjetar je raznio radioaktivne materijale koji odgovaraju ekvivalentu tri hiljade atomskih bombi kakve su bačene na Hirošimu. Da bi se spriječilo dalje dejstvo vjetra, dno jezera je prekriveno betonskim blokovima. Jezero Karačaj je danas najteže kontaminirano mjesto na planeti Zemlji. Zadržavanje od pola sata na obali jezera dovoljno je za smrtnu dozu radijacije.[3]
Kao što smo već naveli, najveći trenutni problem visoko razvijenih industrijskih država jeste odlaganje i skladištenje nuklearnog otpada. Sve do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća te države su dio tog otpada (uglavnom srednjeg nivoa radioaktivnosti) odlagale u more, a količina je sa dvadeset hiljada tona u 1967. godini, povećana na sto hiljada tona 1983. godine. U tom se periodu radioaktivnost glavne podmorske deponije nasuprot španske obale Atlantika usedmostručila. Sve veća zabrinutost, posebno zbog korodiranja navodno sigurnih kontejnera, dovela je do međunarodnog sporazuma o obustavljanju odlaganja nuklearnog otpada u more. Kako domaće javno mnijenje uvijek odlučno odbija gradnju deponija za nuklearni otpad, i kako starijim nuklearnim elektranama ističe radni vijek, a prvi brodovi na atomski pogon polako postaju staro gvožđe, vlade država su ostale bez stvarne alternative da taj problem riješe.[4]
Kao plastičan primjer možemo navesti državu Ujedinjeno Kraljevstvo. Naime, početkom XXI stoljeća britanska vlada suočila se sa problemom odlaganja dva miliona kubnih metara nukleranog otpada nižeg nivoa, 241.000 m3 otpada srednjeg nivoa, i 1.340 m3 nuklearnog otpada visokog nivoa. U ovom posljednjem nalaze se materije koje treba da ostanu zatvorene narednih sto hiljada godina, jer su smrtonosne i u najmanjim dozama. Niko ne zna kako to izvesti, a većina prijedloga se odnosi na deponovanje u veoma dubokom rudniku, koji treba da bude u geološki stabilnom području, a da se pritom obezbjedi i zaštita lokaliteta u politički stabilnom području na nezamislivo dug period. Uz to, samo 8% tog otpada je bezbjedno upakovano, a potraga za dubokim rudnikom je praktično napuštena devedesetih godina prošlog stoljeća, dok se nuklearni otpad sada čuva na trideset sedam „privremenih“ lokacija na površini. Troškovi gašenja postojećih nuklearnih elektrana procjenjuju se na sedamdeset milijardi funti.[5]
Kada je u pitanju država Bosna i Hercegovina, u njoj ne postoji deponija za opasi otpad.[6] Situacija se dodatno komplikuje iz razloga što Republika Hrvatska je krenula u realizaciju projekta pravljenja odlagališta (deponije) nuklearnog i radioaktivnog otpada na lokalitetu Trgovska gora, tj. mikrolokaciji Čerkezovac. Trgovska gora se nalazi u hrvatskoj opštini Dvor i udaljena je manje od tri kilometra od državne granice sa Bosnom i Hercegovinom. Odlaganje otpada na ovom lokalitetu ostavilo bi velike posljedice po stanovništvo i životnu sredinu. Također, Trgovska gora udaljena je samo sedam kilometara vazdušne linije od opštine Bosanski Novi[7] u Bosni i Hercegovini. Sa ovim odlagalištem bila bi ugrožena i rijeka Una, koja je proglašena parkom prirode u BiH.[8]
Potok Žirovac, koji protiče kroz područje koje je predviđeno za odlaganje nuklearnog otpada, direktno se ulijeva u rijeku Unu, čija se voda koristi za piće, navodnjavanje zemljišta, kupanje i druge turističke sadržaje. Područje Trgovske Gore je od krečnjaka, sa strmim nagibima i unutrašnjim pukotinama, pa su stijene vodopropusne, što dodatno ukazuje da ova lokacija nije prihvatljiva za odlaganje radioaktivnog otpada.[9]
Također, i Parlament skupština Bosne i Hercegovine je tokom 2016. godine usvojio Rezoluciju o neprihvatanju izgradnje skladišta i odlagališta radioaktivnog otpada na Trgovskoj Gori, a u saopštenju Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 22. marta 2019. godine stoji sljedeće: „Bosna i Hercegovina traži od Republike Hrvatske da lokaciju Trgovska Gora, Općina Dvor, Republika Hrvatska, koja se nalazi u neposrednoj blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom, izuzme kao mjesto predviđeno za odlaganje radioaktivnog i nuklearnog otpada, ta da na svojoj teritoriji osigura drugu adekvatnu lokaciju za te namjene, koja nije u blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom.[10]
Hrvatska ima dužnost da polovinu „svoga“ otpada iz nuklearne elektrane Krško u Slovenij preuzme najkasnije do 2023. godine.[11] U zvaničnom pisanom saopštenju Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske stoji da „će Koordinacijski odbor nastaviti tražiti rješenje o detaljnim uslovima pod kojima bi se mogao provesti projekat zajedničkog odlagališta neobrađenog niskog i srednje radioaktivnog otpada (NSRAO), te će u mjesecu septembru 2019. godine izvjestiti predsjednike hrvatske i slovenske delegacije Međudržavnog povjerenstva o tome da li su pronašli moguće rješenje oko zajedničkog odlaganja NSRAO.“ Hrvatska je 2018. godine donijela Nacionalni program provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, u kojem se Trgovska gora predviđa kao najizglednija lokacija za trajno skladište nisko i srednjeradioaktivnog otpada.[12]
Koordinacioni odbor, tj. izaslanstva Republike Slovenije i Republike Hrvatske su se i sastala 30. septembra 2019. na Bledu i u zajedničkom saopštenju su izjavili da se nisu uspjeli dogovoriti o zajedničkom odlagalištu nuklearnog otpada na lokaciji Vrbina u Republici Slovenija.[13] Hrvatski ministar zaštite okoline i energetike Tomislav Ćorić rekao je da za Hrvatsku nije logično ovo predloženo odlagalište. Također, na upućenu konstataciju da se država Bosna i Hercegovina protivi potencijalnoj lokaciji Čerkezovac na Trgovskoj Gori, Ćorić je rekao da će Bosna i Hercegovina imati priliku da primjedbe za ovaj, kao i za svaki drugi projekat uputi kada se bude razmatrao uticaj na životnu sredinu. Komentirajući napomenu novinara da sa na samo 900 metara u Republici Srpskoj nalazi Park prirode Una, ministar je izjavio citiramo:“U Dvoru nije park prirode“.[14]
U državi Bosni i Hercegovini je održano u prošlom periodu niz prosvjednih okupljanja sa kojih su pozvane vlasti u Republici Hrvatskoj da odustanu od namjere da odlažu nuklearni otpad na Trgovskoj gori. Učešće su uzeli građani lokalnih zajednica kao i načelnici opština čija su područja direktno ugrožena izgradnjom ovakvog odlagališta. To su prije svega opštine Bosanski Novi, Prijedor, ali učešće su uzeli i predstavnici Unsko-Sanskog kantona i nevladinih organizacija iz čitave države Bosne i Hercegovine.
Ohrabruje također i činjenica da i lokalno stanovništvo u susjednoj Republici Hrvatskoj također je izrazilo svoje nezadovoljstvo prijedlogom lokacije za nuklearni otpad. U prilog predstavnicima vlasti ne ide niti činjenica da bi lokalna zajednica mogla dobijati oko milion eura godišnje za „udomljavanje“ nuklearnog otpada na teritoriji svoje opštine.[15]
Aktuelne političke vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini trebale bi po ovom pitanju zauzeti jedinstven stav i rezolutno zahtijevati od Republike Hrvatske da odmah prestanu sa svim aktivnostima na razmatranju i eventualnom uspostavljanju nuklearne deponije na lokalitetu Trgovska gora. Eventualne posljedice po čovjeka i životnu sredinu bile bi nesagledive, ukoliko bi došlo do realizacije ovakve ideje. Država Bosna i Hercegovina kao krajnju mjeru u cilju zaštite svojih granica treba pokrenuti međunarodnu arbitražu po ovom pitanju.
Politika koja se trenutno sprovodi u Republici Hrvatskoj može se nazvati svakako osim dobrosusjedskom. Početak izgradnje Pelješkog mosta znači i zatvaranje vodenog puta naše države prema otvorenom moru za velike prekookeanske brodove, a to je direktan udarac na bosanskohercegovačku ekonomiju i potencijalnu razvoju šansu koju nudi pomorska trgovina. Trenutno se gotovo cjelokupna svjetska ekonomija odvija na ovakvim brodovima. Devet od deset proizvoda koji će se naći na policama lokalnih tržnih centara u ovom momentu se nalazi na tim brodovima i putuje prema svojim potencijalnim kupcima. Izgradnja Pelješkog mosta na jugu naše države i deponije nukleranog otpada na sjeveru, državu Bosnu i Hercegovinu vodi u direktnu izolaciju, i zato je borba protiv ovih hrvatskih projekata na našim granicama pitanje svih pitanja. Mi imamo obavezu i odgovornost da se usprotivimo ovakvim projektima zbog naše djece i generacija koje tek trebaju da dođu. Inače, posljedice koje bi mogle nastupiti će biti katastrofalne i razarajuće za privredu ove države, a šteta nepopravljiva. A to nam historija nikada ne bi oprostila.
OPOMBE:
[2] Klajv Ponting, 2009, Ekološka istorija sveta – životna sredina i propast velikih civilizacija, ODISEJA, Beograd, str. 390.
[3] Isto, str.390.
[4] Isto, str. 392.
[5] Isto, str. 392.
[7] Srpske vlasti su tokom rata donijele odluku da se nazivi svih mjesta i opština koji sadrže pridjev bosanski u svojim imenima promjene. Tako je, između ostalog, ime Bosanski Novi promjenjeno u Novi Grad. Prema izbornom zakonu BiH danas su u upotrebi obadva naziva: Bosanki Novi / Novi Grad.
[8] https://www.slobodnaevropa.org/a/29841247.html, 29.8.2019.
[9] Narodna skupština Republike Srpske, decembar 2015, Rezolucija o protivljenju aktivnostima izgradnje odlagališta otpada niske i srednje radioaktivnosti u opštini Dvor, Republika Hrvatska, 110/15, https://www.narodnaskupstinars.net/?q=la/akti/ostali-akti/rezolucija-o-protivljenju-aktivnostima-izgradnje-odlagali%C5%A1ta-otpada-niske-i-srednje-radioaktivnosti-u-op%C5%A1tini-dvor-republika-hrvatska, 28.11.2019.
[11] Republika Slovenija će dio svog nukleranog otpada iz elektrane Krško odlagati na lokaciji Vrbina, u neposrednoj blizini Krškog.
[12] https://www.slobodnaevropa.org/a/29841247.html, 28.8.2019.
[13] Apsurd je razlog zašto Republika Hrvatska odbija da odlaže nuklearni otpad na lokalitetu Vrbina u Republici Sloveniji. Naime, ta lokacija se nalazi uz rijeku Savu, pa bi se mogao zagaditi vodozahvat iz kojeg se snabdijeva grad Zagreb.
[14]https://www.bljesak.info/gospodarstvo/flash/nuklearni-otpad-u-bih-nema-dogovora-izmedu-slovenije-i-hrvatske/287306, 28.11.2019.
[15] Lokalno stanovnštvo Krškog ne prima naknadu za odlaganje otpada nego naknadu za život u blizini reaktora, što im isplaćuju Republika Hrvatska i Republika Slovenija zajedno u visini oko šest miliona eura godišnje.
Comments